RE: poucne pricice, pjesmice - 2

"Ono čega se najviše plašimo nije da nismo dovoljno sposobni, već je naš najveći strah da smo bezgranično moćni. Naše svjetlo, a ne naša tama, ono je čega se najviše plašimo. Pitamo se tko sam ja da bih bio briljantan, predivan, talentiran? No, zapravo, tko smo mi da to ne bismo bili?
Kad se praviš da si manji od makova zrna, ne činiš dobro svijetu. Nema ništa plemenitog u tome da se skupiš kako se drugi ne bi osjetili nesigurnima pored tebe. Kad našem svjetlu pustimo da sja, nesvjesno dajemo dozvolu da i oni čine isto. Kad se oslobodimo straha, naše prisustvo oslobađa druge."

Nelson Mandela

http://www.6yka.com/novost/23419/Bob-Mar...-zivot-naopacke

Zitat

---

Autor: Bob Marli
Veličina slova: a a a

Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrene naopačke. Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podijelio ni sa jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i zapravo poželjeti da čuju još toga.

Dijelićete nade u budućnost, snove koji se nikad neće ostvariti, ciljeve koji se nikad nisu ostvarili i brojna razočarenja kojima će vas život počastiti. Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podijeliti tvoje uzbuđenje. Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povrijeđen ili da se smiju s tobom kada praviš budalu od sebe.

Oni nikad ne povrijede tvoja osjećanja niti se zbog njih osjećaš manje vrijednim, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lijepim. Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmičenja, već samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome šta će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi.

Stvari koje izgledaju beznačajno većini ljudi kao što je porukica, pjesma ili šetnja postaju neprocjenjivo bogatstvo koje se čuvaju u srcima na sigurnom do kraja vijeka. Sjećanja o tvom djetinjstvu se vraćaju i osjećaš da su tako jasna da ti se čini kako ste ponovo mladi.

Boje izgledaju svjetlije i sjajnije. Iako nije bio česta pojava ili ga uopšte nije bilo, smijeh postaje kao dio svakodnevnog života. Jedan ili dva telefonska poziva tokom dana pomažu ti da preguraš radni dan i uvijek ti vrate osmijeh na lice. U njihovom prisustvu ne osjećaš potrebu za neprekidnom pričom, već se osjećaš zadovoljnim što su u blizini.

Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja vam je posebna. Misliš o toj osobi u svakoj prilici i u svemu što radiš. Prisjećaš ih se uz proste stvari kao što su blijedo plavo nebo, nježan vjetar pa čak i olujni oblak na obzorju.

Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio da je moguće. Uviđaš da je ranjivost jedini način da svom srcu omogućiš da osjeti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plaši.

Pronalaziš snagu u spoznaji da imaš pravog prijatelja i vjerovatno srodnu dušu koja će ti ostati vjerna do kraja. Život ti izgleda potpuno drugačiji, uzbudljiv i vrijedan življenja. Tvoja jedina nada i sigurnost je u uvjerenju da su oni dio tvog života.

---

Ako sretnes moju baku na ulici il' sokaku
ti joj pridji srca laka, kao da je tvoja baka

Pomozi joj mali druze, jer je noge slabo sluze
a i oci tesko vide, pa mi baka sporo ide.

Kroz roj kola i auta prevedi je preko puta
da u vrevi bucnog grada moja baka ne nastrada.

A kad baka dodje kuci, sretno ce joj srce tuci
o tebi ce, sva u sreci, mnogo lijepa meni reci.

Ratko Zvrko

Pa, pomozite bakicama.

NIKOLA TESLA: "Kad god je neko od meni bliskih i dragih ljudi bio povrijeđen, ja sam osjećao fizičku bol. To je zato što su naša tijela od slične građe, a duše vezane neraskidivim nitima. Neshvatljiva tuga koja nas ponekad obuzme, znači da je negdje, na drugom kraju ove planete, umrlo dijete ili plemenit čovjek. Cijeli svemir je u izvjesnim periodima bolestan, od same sebe i od nas. Iščeznuće neke zvijezde i pojava komete utječu na nas više nego što mi to slutimo. Veze među stvorenjima na Zemlji su još jače; zbog naših osjećanja i misli cvijet će divnije zamirisati ili utihnuti. Te istine iznova moramo učiti da bismo se izliječili. Lijek je u našem srcu i, isto tako, u srcu životinje koju nazivamo svemirom."

"Ni Dukićev slučaj nije nikoga u četi posebice uzbudio, ali kad je Gliubauaz i među starimvojnicima i među pridošlicama nastavio pronalaziti sve nove i nove budale, ovoga zbog urođenemane, onoga zbog nekog postupka, u momke se počeo uvlačiti strah da Gliubauaz i na njima nezapazi nešto vrijedno sprdnje, da i oni jednog dana od nemoćnog bijesa ne propišaju krv. Jedni suod njega bježali, a drugi su trčali za njim, smijali se njegovim šalama, hvalili ga i darivali. Tako je,od trenutka kad se u četu uvukao strah od poniženja i podijelio je na ulizice i plašljivce, Gliubauaz,zajedno sa svoja tri pratioca s kojima je sve počeo i bez kojih ne bi bio ništa postigao, postaogospodar duša i zavladao logorom. Drugarstvo se nije moglo razviti, jer je svatko zazirao da neštoozbiljno pred nekim kaže, bojeći se da će izvaliti glupost, pa će taj ili tko^drugi dojaviti Gliu- bauazu, a ovaj će ga za tu izreku, kao prase za rep, potezati po logoru i svrstati u hrpu budala, kojih je već čitav vod, s kojima se ne izruguju samo Gliubauaz i njegove tri sjenke nego i svi oni koji sumu iz straha pristali biti sjenke. Zavladao je strah od iskrenosti, povjerenja i ozbiljnosti, zavladala jelažna veselost, sprdnja i podbadanje puno dvosmislenosti. Najgore je što se ispod zajebancije, kako je stanje duhova volio nazivati Gliubauaz, krila mržnja i namjera da se strahom od poniženjazavlada ljudima."
Duse robova. Ivan Aralica

Ribicki stap utopljenog covjeka

U početku ga nisam htio koristiti.
Potom, mislio sam, što da ne. Odavat
će mi tajne i nositi sreću -
ono što mi je tada trebalo.
Osim toga, ostavio mi ga je
na upotrebu, taj put kada je otišao na plivanje.
Nedugo zatim, upoznao sam dvije žene.
Jedna je volila operu, a druga
je bila pijanica i odležala je neko vrijeme
u zatvoru. S jednom sam se spetljao
i počeo piti i tući se.
Kako je ta žena znala pjevati i otkačiti se.
Otišli smo ravno do dna.

Raymond Carver

BUDI SIGURAN DA JE PROBLEM BAŠ TAMO GDJE TI MISLIŠ DA JE

Čovjek se zabrinuo shvativši da mu žena više ne čuje onako dobro kao prije. Pomisli da bi joj možda dobro došao slušni aparat. No nije znao kako joj to re...
ći, a da se ona ne uvrijedi. Odluči pozvati njihova kućnog doktora i porazgovarati s njim na tu temu.
Doktor mu objasni jednostavni test koji će primijeniti na ženi kako bi se ustanovilo o kakvom se gubitku sluha radi i kakva je terapija potrebna.
“Ovako ćeš učiniti”, rekao je doktor, “odmakni se od nje deset metara i obrati joj se tonom normalnog razgovora, da vidiš hoće li te čuti. Ako te ne čuje priđi joj dva metra bliže pa joj se opet obrati istim riječima. I sve joj se tako približavaj, po dva metra, dok ne dobiješ odgovor od nje.”
Tu večer žena je bila u kuhinji i pripremala večeru, a muž je bio u dnevnom boravku.
”Ok, sad sam otprilike deset metara udaljen od nje. Baš da vidim šta će se dogoditi”, pripremi se muž za testiranje.
Normalnim tonom joj se obrati: ”Draga, što ima za večeru?”
Nema odgovora!
Približi se dva metra u pravcu kuhinje i ponovi opet normalnim tonom:
”Draga, što ima za večeru?” I dalje nema odgovora.
Približi se još za dva metra i ponovi isto. Opet bez odgovora. Došao je već do vrata kuhinje…
”Draga, što ima za večeru?” Opet ništa.
Dođe joj do iza leđa i opet ponovi: ”Draga, što ima za večeru?”
“O Bože dragi, pa po peti put ti već govorim, piletina i krumpir. Što je s tobom?!”

Bolovi koji poticu od urodjene osetljivosti, od nesklada izmedju moga unutarnjeg zivota i svega oko mene, od nerazmrsive igre maste i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama redji i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osecanje prolaznosti sve vise prozima celo moje bice, hara u meni kao zaraza. I to nije vise pitanje mojih rodjenih godina, ni opstanka stvorenog sveta oko mene. Ne. Rec je o vremenu uopste, o vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa zadovoljstvom gotovo gledam kako minute proticu. I u daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad ce kanuti poslednja minuta i kad ce izvor vremena presusiti zauvek. I vidim jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim sudjenim vremenom sto prolazi, ja sam, kao prebeg, stao na stranu vremena, dakle na stranu onoga sto umire i nestaje. I sad gledam svet kao neko ogromno telo od kojeg otice njegovo vreme kao krv, i sa svakom minutom koja iskuca, sa svakim krvnim zrncem, to veliko telo stari i slabi, neprimetno ali stalno. A u tom opstem potopu koji predstavljaju nas zivot, nase vreme i ovaj svet, ja plovim na santi koja se zove prolaznost.

Ivo Andric

Za sve ono što mi sebi kažemo ili mislimo negativno, Bog ima za to odmah pozitivan odgovor... /D/

Ti kažeš:
"To je nemoguće."
Bog kaže:
...
"Sve su stvari moguće." Luka 18:27

Ti govoriš:
"Umoran sam, ne mogu dalje."
Bog kaže:
"Ja ću ti dati odmora." Matej 11:26-30

Ti govoriš:
"Mene stvarno nitko ne voli."
A Bog ti kaže:
"Ljubavlju vječnom ljubim te..." Ivan 3:16 13:34

Ti zaključuješ:
"Ne mogu više ići dalje."
A Bog kaže:
"Dosta ti je moja milost." 1 Korinćanima 12:9 Psalam 91:15

Ti kažeš:
"Ništa više ne shvaćam."
Bog kaže:
"Ja ću usmjeravati tvoje korake." Izreke 3:5-6

Ti često govoriš:
"Ne mogu to više raditi."
Bog kaže:
"Sve možeš činiti sa mnom." Filipljanima 4:13

Ti kažeš:
"Ne mogu sebi oprostiti."
Bog kaže:
"JA TI SVE OPRAŠTAM." 1 Ivanova 1:9 Rimljanima 8:1

Ti kažeš:
"Osjećam se posve osamljen i napušten."
Bog ti kaže:
"Ja te nikada ostaviti niti zaboraviti neću." Hebrejima 13:5

ja kažem:
"buba me tikva!"

Bez misli….


“Fascinantna i čudesna stvar je da je mojim mislima postalo dosadno sa mnom, jer sam tako nezainteresirana za misli o prošlosti i još manje zainteresirana za stvaranje bolnih predodžbi budućnosti.


One shvaćaju da ih neću nahraniti, biti zavedena njima ili im dati svoju energiju, tako da se često uopće ni ne trude pojavljivati u mom umu. Shvaćaju da neće dobiti moju pozornost jer ja iskreno vjerujem da one nemaju nikakvog značenja. Tako da duge vremenske periode provodim u svijesti koja je oslobođena od misli. Ne zato što sam to željela ili se koncentrirala… nego zato što mislima nisam pružala nikakav otpor. Jednostavno ne mogu zamisliti kakva bi zabavna vrijednost mogla proizaći iz stvaranja kukavnog stanja samo – odabranim mislima.
Tako da, potpuno nevino, jednostavno prebivam u svijesti oslobođenoj od misli, a zato što je mojim mislima dosadno sa mnom i meni s njima, ne trude se pojavljivati.”

- Brendon Bays, iz knjige “Sloboda jest”

https://www.youtube.com/watch?v=WIM-8DT-F_k

Tko sam, što sam, odakle sam?

Zitat

---

"Svaka osoba došavši u dob razuma počinje se pitati tko sam, što sam, odakle sam? Hoće li „moje“ ime i ostale „moje“ identifikacije dati odgovor na pitanje tko sam? To „moje” postoji samo u mojoj glavi, jer kad bih ove noći umro u stvarnosti se ništa ne bi promijenilo. Sva ljudska patnja proistječe upravo iz prianjanja uz nešto, iz misli o posjedovanju. Kada polako odlijepimo etikete „ja” i „moje” sa zemljišta, kuća, odjeće, poduzeća, nacije, religije, našeg tijela, našeg identiteta, tada počinjemo shvaćati tko smo, tada počinjemo shvaćati svijet oko sebe. Kada „ja” i „moje“ iščezne onda stvari postaju ono što jesu.

Pokušajte shvatiti kakvu patnju i strah izaziva stanje u kojem svoje postojanje vežemo i uvjetujemo s prolaznim, privremenim i praznim stvarima i obilježjima. Sve što postoji nestaje ili se mijenja, a nas hvata smrtni strah radi identifikacije s prolaznim. Mnogi bi htjeli zaustaviti vrijeme i promjene ali time bi zanijekali samo post-
ojanje. Još je pjesnik Petar Preradović rekao: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest!” O problemu identifikacije govorio je i Isus kad je rekao: Tko je moja majka, moj otac, moja sestra? Nemam nikoga. Tu postoji jedna žena, ali je „moja“ majka samo mentalna konstrukcija.

Sve konvencije, etikete, razgraničenja, nisu stvorena u prirodi, od Boga, već ih je definirao i napisao čovjek. One su nastale u njegovom umu. Stvari su ono što jesu. Naše misli stvaraju etikete i mi ih lijepimo tamo gdje želimo i tvrdimo da je od tog trenutka ova ili ona zajednica odvojena od ostalih. Zatim zahtijevamo od drugih da žrtvuju svoj život da bi obranili etikete koje smo izmislili. Ovakve poduhvate definiramo zvučnim terminima, kao na primjer: „Umrijeti za naciju“ ili „Umrijeti za veru”. Obećavaju nam se nevidljive nagrade, kao recimo: „Ako umrete za veru, za naciju, za Boga, stječete vječni život”, iako ništa od svega toga nije stvarno.

Stanje u kojem naš život, sreću i mir uvjetujemo nečim što nazivamo „moje“ ime, „moj“ posao, „moja“ žena, „moja“ djeca, „moja“ vjera, „moja“nacija ušli smo u stanje uma koje nas uvjetuje, postaje naša uvjetovana realnost. Uvjetovana realnost nam omogućava postojanje i sreću ali samo „pod uvjetom“ da imamo nešto što ću nazvati „moje“, nešto s čim smo se identificirali i bez čega odbijamo biti sretni.

Kada odbacimo sve identifikacije ulazimo u jednu bezuvjetnu realnost koja nas uvodi u potpuno svjesno stanje postojanja ovdje i sada. Tada za sebe možemo reći „ja jesam ono što jesam“. U bezuvjetnoj stvarnosti stvari nisu ni dobre ni loše, one jednostavno jesu. Jednostavno jesmo i puštamo da se stvari događaju bez otpora i borbe. U takvoj poziciji ne postoji uvjet za moju sreću i mir, sve je kako treba biti i sve je dobro.

Tomislav Tomasić

---

Hoppe, hoppe hare
satt och mumsa bär.
Klapa sig på magen
det var gott det här.
Fram smyger räven
försöker haren ta
men, hoppe, hoppe hare
skuttade för bra.

Dakle, jedite bobice!

Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi netko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bi se tek umorio kad bih znao da neću nikada umrijeti? Neka me Bog sačuva od te strahote... Strašan je strah od smrti. Ali kad vidim što je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljan si da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi.

Meša Selimović