Rekose: "Vi ste uvijek bili roblje,
A povijest vasa nalik je na groblje
Na kome niti pravog kriza nema;
Ponegdje ploca, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vasih kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju:
Pognojili su kao dubre zemlju
I nestade ih pustih... pez pomena!
Svu proslost vasu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!"
Da, to nam kazu,
A sve u meni na to klice: Lazu!
lako nema raka, spomenika,
Zidina, ploca, pergamena, slika,
Ja ipak znam sto bje i kako bje.
Ne razasute na sve cetir strane
Vec u mom tijelu leze ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu sto gradim, putove sto svikoh:
Njih mrtvih ja sam zivi spomenik!
(Vladimir Nazor)